Pitao si me jesmo li i mi krali sapune iz kuće i nosili Ciganima na Željeznicu i jesmo li išli na stari ringišpil iza sumpora, jesmo li "brisali" sa časova fizike i jesmo li morali i mi ići na 1. maj do Vrela Bosne. Uvijek sam se smijala tebi jer nisi prestajao pitati. Pitao si me. Sve si me pitao a ja sam negdje između pitanja počela voljeti.

Krijući sam se igrala još sa lutkicama, kradom češljala kosu i to samo naprijed jer sam mislila da me niko ne gleda ozada (pa ne gledam se ni ja ozada). Ukrala sam jednom Labelu od mame pa onda sestrinu majicu bježeći od kuće do kino "Igman" samo tebe tu da sretnem i sa tobom budem. Sestra je sutra vrištala lupajući nogama od pod, plakala jer joj je kao propaštena najbolja majica. Nije me mnogo dojmila njena patnja, njene suze ni prijetnje, eto samo malo mi je bilo žao što sam igrajući se sa tobom "na dvije vatre" na samo jednome mjestu majicu poderala. Pitao si me sutra da li je majica svetski problem i da li je i mene šuster pokusao silovati. Pitao si me sta mislim o Jesnjinu i zasto to da se naša cijela grupa razbolila obrađujući ga. Pitao si me da li želim jednoga dana imati svoga Romea ili biti Majka Teresija. Imao si toliko pitanja i ja sam ti odgovarala kao učenica u školi. Poslije srednje škole si me čak pitao šta želim uopšte biti u mome životu. Odgovorila sam ti: "Želim ostati dijete i po cijeli dan se sa tobom igrati nakon toga se umorna uvući u tebe i tu mirovati, tvojim venama teći kao rijeka dolinama do svojega usca, stopiti se sa tobom i vječno se u tebi grijati". Nisam te nikada pitala, ljubavi, od kuda toliko topline u tebi, zašto imaš toliko dobrote u sebi da je eto možeš malo i podijeliti kao svećenik što hostiju tako predano i skrušeno poslije mise dijeli. Kako samo možeš uvijek ostati tako smiren, pitala sam? Danas evo ne znam, ne znam zašto te nisam pitala o tvojoj majci. Kako je samo mogla vas ostaviti? Valjda sam bila stidljiva i nisam te htjela vidjeti zamišljenog i ozbiljnog . Voljela sam tvoj smijeh i osmijeh. Željela sam biti svaka iskrica u tvome oku kad si se smijao i nestašluke provodio. Smijao si se meni, tvojoj blesici sa Ilidže a ja sam bila ozbiljna. Toliko ozbiljna da sam se sebi zaklela, poslije našeg prvog poljupca, da ću ostati vječita djevojčica u duši. Ne zato što je tvoj smijeh me bolio nego zato što sam ti isto željela. A mnogo sam željela , vjeruj mi, toliko mnogo da je boljelo i boli. Znaš li ljubavi, da sam još uvijek ona tvoja sretna i razigrana djevojčica . Ne, ne igram se više tajno sa lutkicama i ne krijem se ni od koga da budem sa tobom ali slažem evo slova kao nekada. Nemam tebe da me po sto puta pitaš - jesam li sretna i kome opet pišem i zašto to sve pišem.
Hvala ti, DJEČAČE MOJ!

Da li si ostao dječak do kraja? Šta znači opet kraj? Nikada nisi htio pričati o konačnosti i beskonačnosti. Ali ne, ne može nikada tebi biti kraj jer živiš još uvijek u srcu tvoje djevojčice, tvoje prve iz Mlade Bosne 10 a, koja se nikada nije plašila biti noću sa tobom na groblju pa evo ni danas. Ne plašim se uvečer na groblju sjediti na tvome kamenu i pričati ti o svemu. Da li te je boljelo, mili a mene nije bilo tu da te tješim. Uvijek ponovo odgovaram na pitanja tvoja jer znam i te kako dobro šta bi ti mene pitao. Zar te zavoljeh negdje izmedju tvojih pitanja?